Ecclesiastes 1

1Riječi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu. 2Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština. 3Kaka je korist čovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem?

4Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek. 5Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi. 6Vjetar ide na jug i obrće se na sjever: ide jednako obrćući se, i u obrtanju svom vraća se.

7Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku. 8Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.

9Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. 10Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vijekova koji su bili prije nas. 11Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što će poslije biti neće se pominjati u onijeh koji će poslije nastati.

12Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu; 13I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošću sve što biva pod nebom; taj mučni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muče oko njega. 14Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu. 15Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.

16Ja rekoh u srcu svom govoreći: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošću sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja. 17I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu. Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.

18